Naslovna Košarka Sjećanja: Dražen Petrović – rođeni pobjednik

Sjećanja: Dražen Petrović – rođeni pobjednik

0

Na današnji dan, 1993. godine u Denkendorfu u Njemačkoj u saobraćajnoj nesreći poginuo je košarkaški virtuoz i jedan od najboljih košarkaša Evrope svih vremena

Prije tačno 24 godine, na današnji dan, 7. juna 1993. godine, u saobraćajnoj nesreći u Njemačkoj, poginuo je Dražen Petrović.

U spomen na jednog od najvećih košarkaša sa ovih prostora pročitajte tekst Edina Avdića, objavljen tačno dvije decenije nakon njegove smrti.

Ne pamtim da mi je više različitih ljudi tražilo samo jednu temu za ovaj utorak. Na ulici, u kafiću, u prodavnici… Kako da odbijem tekst o čovjeku koji je pomjerio standarde evropske košarke, koji je učinio da svakog kvalitetnog beka sa ovih prostora upoređujemo s njim. Zamjenu do dan danas nismo našli i ne vjerujem da ćemo…

Jedna meni izuzetno draga osoba, čije savjete maksimalno cijenim i uvažavam mi je rekla: “Nekim ljudima je suđeno da budu legende. Da u svom kratkom životu urade stvari zbog kojih će ih pamtiti zauvijek po dobrom. Takve dušebrižnici ne stignu da uvaljaju u blato i kafanski omalovaže…”.

Draženu Petroviću je bilo suđeno da bude legenda, a opet, muka mi je dok to pišem. Trebalo je da je još tu, da se povremeno pojavi u nekoj emisiji i kaže kako je zabrinut za stanje današnje košarke. Kako igrači ne treniraju dovoljno, kako bi on i danas mogao da ubaci 20 svakome.

Prošlo je 20 godina od njegove pogibije i ja svaki put kada vidim sliku onog smrskanog “golfa” pomislim istu stvar. Kako je moguće da je takav igrač, tako poseban igrač, skončao na takav način, u onom odvratnom “golfu” na ušljivom putu, negdje u Njemačkoj. Tako život ne završavaju najbolji sportisti svijeta…

“Njega niko ne može da zaustavi!”, uvijek je govorio moj otac, koji me je i “navukao” da gledam Dražena Petrovića.

Sve je bilo normalno kada ga gledaš kako igra. Da ubaci 60 poena, da pogodi sedam trojki zaredom, da bez greške strpa svako bitno slobodno bacanje, da izlomi odbrambenog igrača onom svojom kombinacijom kroz noge pa iza leđa. Najnormalnija stvar na svijetu. Njegova Cibona je bila najbolja šuterska ekipa koju sam u životu gledao. Ljudi gotovo da nisu promašivali, a predvodnik svega je bio dečko sa blago otvorenim ustima i stisnutom pesnicom. U mojoj kući se stalno prepričavalo kako je dan poslije osvajanja KEŠ-a parkirao auto pred dvoranom, iz gepeka izvadio loptu i otišao da dodatno šutira.

Dražen zbog svoje Džordanovske želje da uništi suparnika i nije bio posebno omiljen među navijačima protivničkih ekipa. Za razliku od, recimo, Tonija Kukoča, koji je bio univerzalno obožavan u svim dvoranama u ex-YU, Dražena si ili obožavao ili nisi volio. Sredine nije moglo da bude.

U njegovo vrijeme drvenjaci nisu išli u NBA, ili se tamo nisu zadržavali duže od minute. Tada nije bilo dovoljno da neko “naslućuje” potencijal, pa da o tebi sline “skauti” koji već više od decenije dovode tipove sa mobilnošću glečera da uzmu milione. Tada si bio sretan ako te zapadne kraj druge ili početak treće runde, a u Evropi si osvojio sve i pride ubacivao 30 po utakmici.

Kada neko pomene Ricka Adelmana, meni je i danas prva asocijacija da nije dao Draženu da igra. Kako nije mogao da vidi i uopšte šta je gledao, meni i nakon svih ovih godina nije jasno, niti mogu da prihvatim bilo koje objašnjenje. Pamtim kako je otac škrgutao zubima dok smo gledali finale protiv Pistonsa i govorio “Jel’ moguće da ova budala ne uvodi Dražena u igru…Jel’ moguće?” Igrao je Danny Young kojeg sam zapamtio jer je dobijao prednost u odnosu na najboljeg evropskog strijelca. Igrao je, jer Adelman nije mogao da shvati, da razumije. Ako ništa, naučio je nakon te greške…

Odlazak u Netse je bio kao da stepenicama silaziš u mračan podrum. Moje čitavo društvo je uveliko bilo zaraženo NBA virusom. Shvatali smo da je NBA druga dimenzija u odnosu na sve ono što smo gledali u našoj ligi do tada, ali ipak nismo mogli lako da svarimo sliku sa “NBA actiona”, gdje su od 10 najboljih poteza sedmice tri bila zakucavanja Stacey Augmona preko i pored Dražena.

Opet, rad je liječio sve. Ne ide šut? Dražen je sam u dvorani šutirao dok mu ruka ne utrne. Popuštaš u kontaktu? Dodatno diži tegove. Centru koji iz Evrope dolazi u NBA i nije toliko teško pronaći put, ali beku…

Biti treća petorka lige ’93, biti treći najbolji bek šuter u NBA 1993. godine, pri čemu ste bijelac iz bivše Juge, iz Šibenika, a protivnici na toj poziciji su vam Michael Jordan, Clyde Drexler, Mitch Richmond, Joe Dumars, Reggie Miller, John Starks, Vernon Maxwell, Byron Scott, Dale Ellis, Dan Majerle, Mahmoud Abdul Rauf, Ron Harper, Jeff Malone, Jeff Hornacek, Hersey Hawkins, Kendall Gill i Ricky Pierce je gotovo pa nemoguće. (Ovako kada pročitate kakvi su bekovi igrali u NBA krajem 80-tih, početkom 90-tih, to je da vam pamet stane). Dražen je u ovoj konkurenciji košarkaških mašina dvije godine zaredom išao preko 20 poena po utakmici, uz 50% šuta iz igre…

Navodno je bio na meti New Yorka po završetku sezone i zamislite da je Pat Riley na onu odbranu Knicksa doveo jednog od najboljih šutera svijeta. Jel’ neko misli da bi Dražen Petrović šutirao 2-11 iz igre kao Starks u sedmoj utakmici finala? Nešto nisam siguran…

VHS kaseta koju čuvam nije sa utakmicom u kojoj Dražen ubacuje 70 poena ili nešto slično. Ne. Čuvam kasetu u kojoj Dražen komentariše plej-of utakmicu Boston – Indiana i tako raščlanjuje svakog igrača (Dražen tokom tekme dvije minute priča o Mikeu Sandersu. Stičete dojam da više zna o njegovoj igri nego on sam) na terenu i napade i odbrane obje ekipe, da u trenutku shvatiš: “Zato i jeste najbolji. On o košarci apsolutno sve zna”. Komentar i nakon ovoliko vremena zvuči toliko dobro da uopšte ne gledam sliku nego samo slušam kako priča…

Našao sam 5.000 mana dokumentarcu “Once Brothers”, ali jedna scena mi se urezala u pamćenje zauvijek. Kada Dino Rađa priča o Draženovoj odluci da ne uđe u avion, nego da dalje nastavi automobilom. Dok govori o tome kako su ispod aviona u vazduhu crni oblaci oko Minhena i kako pilot moli putnike da vežu pojaseve zbog nadolazeće turbulencije, Rađa gleda na sat i u tom trenutku Draženov automobil je ispod njih. To je vrijeme kada staje život jednog od najboljih svih vremena…

Dok Rađa priča suze mi liju niz obraze. Ne mogu da ih zaustavim. Oko mene sjedi barem 15 ljudi i nijednog trenutka mi nije neprijatno. Bol mi izlazi na oči… Nisam plakao kada je poginuo, ali dok sam slušao Rađinu priču suze ne prestaju. Gledao sam dokumentarac više puta i ta me izjava lomi svaki put. Ne mogu da se odbranim…

Ovo nije tekst o njegovim utakmicama i trofejima. To bi svaki ljubitelj košarke koji drži do sebe trebalo da zna u snu. Ovo je moja nemoć da se izborim sa slikom “golfa” zabijenog u kamion… Nekim ljudima je suđeno da budu legende i da ih pamtimo zauvijek po dobrom… To je jedino objašnjenje koje imam, a znam da nije dovoljno dobro.

Komentari

avatar
wpDiscuz