Naslovna Svijet Moj otac, Pablo Eskobar: Imali su milione, a nijesu mogli ni hljeb...

Moj otac, Pablo Eskobar: Imali su milione, a nijesu mogli ni hljeb da kupe

0

Izjava zahvalnosti na koricama knjige Sebastijana Marokina ima samo jednu rečenicu: “Mom ocu, koji mi je pokazao kojim putem ne smijem da idem”, i to je vjerovatno najveći kompliment koji je mogao da uputi svom ocu. Marokin nije uzalud ćutao više od dvije decenije, nakon što je 1993. godine ubijen njegov otac, poznati kolumbijski kralj droge koji je izgradio carstvo vrijedno nekoliko desetina milijardi dolara, Pablo Eskobar.

Eskobar je bio dovoljno ambiciozan i tako je postao jedan od najbogatijih i najmoćnijih kriminalca u istoriji, koji je držao 80 odsto svjetskog tržišta kokaina i samo u SAD svaki dan krijumčario 15 tona te droge. Priče o tome koliko je bio bogat graniče sa zdravim razumom, a jedna od najpoznatijih je ona da je zapalio dva miliona dolara kako bi ugrijao svoju ćerku kojoj je bilo hladno dok su bili u bijegu. Eskobar je postao legenda, poput Al Kaponea i Boni i Klajda.

Nakon Eskobarove smrti njegova porodica je bila prisiljena da napusti Kolumbiju zbog sopstvene bezbjednosti. Marokin, inače rođen kao Huan Pablo Eskobar tajno je živio u Buenos Ajresu pod novim imenom – Sebastijan Marokin. Prvih 17 godina života u anonimnosti praktično se oporavljao od života sa ocem Pablom Eskobarom.

Danas ima 39 godina i nije mu lako da pomiri dvije stvari – ljubav prema ocu, ali i mržnju zbog svega onoga što je on uradio. Koliko god je Eskobar dao svojoj porodici toliko je drugima uzeo. Svoju porodicu je obasipao ljubavlju i neviđenim luksuzom, i sagradio imidž kolumbijskog Robina Huda, tako što je davao novac siromašnim Kolumbijcima, naročito u svom gradu Medelinu.

Nedavno je objavljen engleski prevod Marokinove knjige “Moj otac, Pablo Eskobar”, uoči nastavka Netflixove serije “Narcos” koja govori o životu kralja kokaina. Knjiga je objavljena u pravom trenutku jer je serija Eskobara vratila iz zaborava, o kome se izvan Kolumbije vrlo malo govori od kada je “pao” njegov Medelin kartel. Novinar CNN-a razgovarao je sa Marokinom, koji se za potrebe pisanja knjige vratio u Kolumbiju kako bi još više istražio život svog oca.

“Vrlo lako sam mogao da postanem Pablo 2.0, ali sam shvatio šta nam je takav život donio. Nijesmo bili slobodni, stalno smo se skrivali. Imali smo milione, a nijesmo mogli da izađemo napolje i da kupimo nešto da pojedemo”, rekao je Marokin. On je odrastao sa svim što jedan običan dječak može samo da poželi. Živjeli su u velikoj hacijendi “Napoles”, koja je imala 27 vještačkih jezera, bazene, tri zoološka vrta sa egzotičnim životinjama, aerodrom, sopstvenu benzinsku pumpu i 1.700 zaposlenih.

Sa samo 11 godina, Marokin je već imao 30 motocikala, 30 vodenih skutera i automobile za karting. Dvije godine kasnije dobio je svoju kuću sa dvije ogromne spavaće sobe i futurističkim barom.

Marokin se sjeća nježne strane svog oca koji mu je svako veče pjevao prije spavanja, a savršena slika oca počela je da blijedi kada je upoznao njegovu tamnu stranu. Bilo je to 1984. godine kada je Eskobar naručio ubistvo tadašnjeg kolumbijskog ministra pravosuđa Rodriga Lara Bonile, koji je pokrenuo vrlo agresivnu kampanju protiv droga i narkokartela.

Bilo je to iste godine kada su Eskobara izbacili iz kolumbijskog parlamenta, što je bio potez koji je do kraja uništio njegove snove da će jednog dana postati predsjednik Kolumbije. Narednih nekoliko godina vodio je krvavi rat protiv vlade, tako što je naručio ili organizovao čitav niz atentata na državne zvaničnike i terorističke napade, uključujući i podmetanje bombe u avion “Avianca Airlines”-a kada je poginulo 110 ljudi.

Marokin je ispričao da su on i njegova majka više puta pokušali da nagovore Eskobara da se ne bavi više tim poslom, ali je on obožavao svoj životni stil bandita.

“Nije uopšte imao namjeru da promijeni svoj život”, rekao je Marokin i dodao da njegov otac nikada nije pokušao da ga nagovori da se bavi istim poslom kao i on. “Rekao mi je da će mi, ako želim da budem doktor, kupiti najbolje bolnice. Mislim da nikada zapravo nije ni želio da pođem njegovim stopama.”

Ostavština njegovog oca progonila ga je jako dugo dok je živio u Buenos Ajresu, gdje je radio kao arhitekta i pisac. U Kolumbiju se prvi put vratio 2008. godine, sa tjelohraniteljima i u blindiranom automobilu. Došao je da upozna sina ministra Bonile i tri sina Karlosa Luisa Galana, još jednog političara i predsjedničkog kandidata čije ubistvo je naručio Eskobar.

“Kako ćete da napišete pismo porodici koju je vaš otac toliko povrijedio? Kako uopšte započinjete razgovor”, zapitao se Marokin i upravo tom rečenicom počeo pismo koje je poslao sinovima žrtava svog oca. Kada se sastao se sa njima, oni su mu rekli da su svi zajedno žrtve Pabla Eskobara, uključujući i njega, njegovog rođenog sina.

Marokin je posljednji put sa svojim ocem razgovarao 2. decembra 1993. godiine. Obično nijesu dugo razgovarali jer je Eskobar znao da ga traže i bojao se da će ući u trag pozivima, ali tog puta kao da ga nije bilo briga. Kao da je znao da je gotovo. Na pola razgovora otac mu je rekao da mora da prekine i da će ga nazvati. Nekoliko minuta kasnije njegov telefon je zazvonio, ali to nije bio njegov otac, već glas policajca koji mu je rekao da je njegov otac upravo ubijen u pucnjavi u Medelinu.

Marokin u knjizi otkriva još jedan detalj. Otac mu je, mnogo prije nego što je ubijen, jednom prilikom rekao da će, ako do toga dođe, od 15 metaka u svom pištolju ispaliti u protivnike, a posljednji metak će sačuvati za sebe. Marokin je tražio izvještaj obdukcije i fotografije sa mjesta gdje mu je otac ubijen. Eskobarov “Glock” je bio na svom mjestu, netaknut, ali njegov “Sig Sauer” je ležao blizu njegovog tijela i bilo je očigledno da se iz njega pucano.

Marokin je uvjeren da je Pablo Eskobar bio taj koji je ispalio fatalni metak u svoje desno uvo, tačno tamo gdje mu je i sam rekao da će ga sam ispaliti.

Komentari

avatar
wpDiscuz